Katedra za staru povijest FFZG

Katedra za staru povijest FFZG Katedra za staru povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Gnej Pompej Veliki navodno nije kretao u pohod prije nego što bi pročitao 11. pjevanje Ilijade. U njemu se ne ističe sam...
05/06/2026

Gnej Pompej Veliki navodno nije kretao u pohod prije nego što bi pročitao 11. pjevanje Ilijade. U njemu se ne ističe samo Agamemnon, kojem se Pompej divio, nego cijeli niz ratničkih i zapovjedničkih lekcija: priprema za bitku, hrabrost pod pritiskom, govor kojim se vojnici ohrabruju, čekanje pravog trenutka za napad i važnost svježih pričuva u presudnom trenutku.

Za razliku od drugih dijelova Ilijade, ovdje su bogovi manje prisutni, a naglasak je na ljudskoj odluci, izdržljivosti i vodstvu. Junaci poput Agamemnona, Hektora, Odiseja, Diomeda i Ajanta pokazuju kako se vođa mora pojaviti ondje gdje je najpotrebniji: među prvima, među ranjenima, među onima koji posustaju.

Posebno se ističe poruka koju je Pompeju citirao filozof Posidonije: „Uvijek budi najhrabriji i iznad svih.” (ap. Strab. XI, 1, 6). Možda je zato 11. pjevanje za Pompeja bilo više od književnosti. Bilo je podsjetnik na ono što vojskovođa mora biti prije bitke: spreman, odlučan i dostojan voditi druge.

Godine 161. carevi Marko Aurelije i Lucije Ver posvetili su monumentalni stup svom posvojitelju i prethodniku, caru Anto...
04/06/2026

Godine 161. carevi Marko Aurelije i Lucije Ver posvetili su monumentalni stup svom posvojitelju i prethodniku, caru Antoninu Piju. Stup je stajao na Marsovu polju u Rimu, bio je izrađen od crvenog granita iz egipatskog Asuana i visok gotovo 15 metara.

Za razliku od slavnih stupova Trajana i Marka Aurelija, stup Antonina Pija nije bio prekriven spiralnim vojnim reljefima. Njegova je svrha bila drukčija. Nije prvenstveno slavio ratne pobjede, nego deifikaciju cara i njegovu ulogu u rimskom državnom kultu.

Danas je od spomenika ostalo vrlo malo, no sačuvan je monumentalni postament s reljefima. Na njemu se ističu dvije važne scene: apoteoza i decursio. Apoteoza prikazuje uzdizanje Antonina Pija i njegove supruge Faustine među bogove, uz krilatog genija, orlove te personifikacije Rima i Marsova polja. Decursio prikazuje konjaničku pogrebnu paradu oko skupine pješaka, povezanu s carskim pogrebnim obredima i kremacijskim mjestom dinastije Antonina.

Na istom se spomeniku pojavljuju dva vrlo različita umjetnička pristupa. Prikaz apoteoze bliži je klasičnoj tradiciji rimske carske umjetnosti, dok je decursio dinamičniji, izveden u visokom reljefu i s neobičnom perspektivom koja najavljuje kasnije umjetničke stilove.
Prema Dahm, Murray. “The Column of Antoninus Pius: Apotheosis and decursio.” AW XVII/2 (2024). 44–51.

Danas je diplomirala kolegica Dina Kurešić ( ) s temom: Mumificiranje životinja u drevnom Egiptu: primjeri iz Arheološko...
03/06/2026

Danas je diplomirala kolegica Dina Kurešić ( ) s temom: Mumificiranje životinja u drevnom Egiptu: primjeri iz Arheološkog muzeja u Zagrebu”. Čestitamo joj od srca!

Grčko-rimski izvori, osobito kiparski radovi, često prikazuju Kelte kao gole, divlje ratnike koji se bore samo mačem i š...
03/06/2026

Grčko-rimski izvori, osobito kiparski radovi, često prikazuju Kelte kao gole, divlje ratnike koji se bore samo mačem i štitom. No arheologija pokazuje drukčiju sliku.

Kelti koji su pod vodstvom Brena prodrli u Grčku 279. pr. Kr. imali su razvijenu ratničku opremu. Njihova osnovna panoplija sastojala se od tri glavna elementa: štita, koplja i mača.

Nosili su velike ovalne drvene štitove, često ojačane središnjim rebrom i željeznim izbočenjem (umbom). Koplja su imala široke i snažne vrhove, dok su dugi željezni mačevi bili nošeni u ukrašenim koricama na desnom boku. Upravo u to vrijeme pojavljuju se i lanci za ovjes korica, koji su sprječavali njihovo ljuljanje tijekom trčanja i juriša.

Neki ratnici nosili su kacige s obrazinama, a najbogatiji su mogli imati i oklop od veriga, tj. izum koji se pripisuje upravo Keltima. Ipak, takav je oklop bio rijedak zbog visoke cijene izrade.

Zato sliku Kelta kao neorganiziranih i golih ratnika treba odbaciti. Brenovi ratnici bili su dio složene vojne tradicije, s naprednim oružjem, vještom metalurgijom i opremom koja se razvijala kroz stalne ratove i kontakte s drugim kulturama.

Na slici je keltski grob iz Mosersteina, datiran između 410. i 370. pr. Kr. Ratnik u ovom grobu pokopan je s brončanom kacigom, kopljem i štitom.

Engleski su arheolozi možda naišli na mjesto rimskog logora koji je Julije Cezar izgradio tijekom jednog od svojih slavn...
02/06/2026

Engleski su arheolozi možda naišli na mjesto rimskog logora koji je Julije Cezar izgradio tijekom jednog od svojih slavnih iskrcavanja u Britaniji.

Zanimljivo je da se potencijalni logor nije nalazio kod Deala na južnoj obali Kenta, kako se dugo pretpostavljalo, nego kod Ebbsfleeta, na nekadašnjem otoku Thanet.

Tamo su pronađeni veliki obrambeni jarci iz 1. stoljeća pr. Kr., široki oko 5 metara i duboki oko 2 metra. Njihov oblik podsjeća na rimske vojne utvrde iz Cezarova vremena.

Prema Cezarovu opisu, rimska se vojska 54. pr. Kr. iskrcala na obali, a Briti su se povukli na uzvisine. Na Evbsfleetu su pronađeni i željezni predmeti, među njima oružje koje se možda može povezati s rimskim vojnicima. Posebno se ističe vrh koplja koji su neki arheolozi protumačili kao dio rimskog koplja (pilum).

Međutim, postoji i druga mogućnost. Mjesto možda nije bilo Cezarov logor, nego britansko željeznodobno trgovačko i obrambeno središte, izgrađeno kao odgovor na rimsku prijetnju.

Jedna od zanimljivijih tvrdnji o rimskoj invaziji Britanije 43. godine jest da je vojsku cara Klaudija pratilo nekoliko ...
01/06/2026

Jedna od zanimljivijih tvrdnji o rimskoj invaziji Britanije 43. godine jest da je vojsku cara Klaudija pratilo nekoliko slonova. Ta se ideja često ponavljala u povijesnim knjigama, a ponekad se čak navodi da je sam Klaudije jahao na jednom od njih.

Glavni izvor za ovu tvrdnju je povjesničar Kasije Dion (60.21.2) koji piše da je za pohod bilo prikupljeno mnogo opreme, među ostalim … “i slonovi i druge stvari”. Ipak, Dion ne piše izravno da su slonovi prešli La Manche niti da su doista sudjelovali u pohodu kroz Britaniju.

Transport slonova iz Rima do obale, zatim preko mora i potom kroz Britaniju bio bi golemi logistički izazov. Klaudije je, prema Dionu, u Britaniji proveo samo šesnaest dana. U tom bi vremenu slonovi morali prijeći velik put do Kamuloduna, današnjeg Colchestera, i natrag. Za životinje poznate po sporom kretanju to zvuči teško izvedivo.

U ranijoj rimskoj povijesti slonovi su se doista pojavljivali na bojištima. Rimljani su ih susreli u ratovima protiv Pira, Kartažana i helenističkih kraljeva. Hanibalovi slonovi preko Alpa najpoznatiji su primjer. No u doba Rimskog Carstva situacija je bila drukčija. Nema jasnih dokaza da je carska vojska redovito koristila ratne slonove.

Zato su neki istraživači predložili drugo objašnjenje. Moguće je da “slonovi” u Dionovu tekstu zapravo nisu životinje, nego pogrešno prepisan ili pogrešno shvaćen izraz za opsadne strojeve. U antičkoj vojnoj terminologiji strojevi su se često nazivali po životinjama: ovan, kornjača, gavran, škorpion ili divlji magarac.

Ako je u izvornom tekstu stajao naziv za neku vrstu opsadne opreme, kasniji prepisivač mogao ga je zamijeniti riječju koja podsjeća na “slonove”. To bi objasnilo zašto se pojavljuju samo jednom u izvoru i zatim potpuno nestaju iz priče.

Slika cara Klaudija kako na slonu ulazi u britansko naselje zvuči dramatično i privlačno, ali dokazi su vrlo tanki. Mnogo je vjerojatnije da rimska vojska u Britaniju nije dovela prave ratne slonove, nego da je riječ o nesporazumu, kasnijem tumačenju ili pogrešci u prijepisu.
Prema Campbell, Duncan B. “Elephants or War-Machines? A Historian’s Dilemma.” AW XVII, 2 (2024).

Iako su Bizantinci sebe smatrali Rimljanima, njihovo se društvo s vremenom sve više udaljavalo od zapadnorimske tradicij...
31/05/2026

Iako su Bizantinci sebe smatrali Rimljanima, njihovo se društvo s vremenom sve više udaljavalo od zapadnorimske tradicije. Govorili su grčki, a rimsko pravo spojili su s istočnjačkim običajima i snažnim kršćanskim utjecajem. Rezultat je bio jedan od najokrutnijih sustava kažnjavanja u srednjovjekovnom svijetu, u kojem su sakaćenje, javno poniženje i tjelesna kazna postali važan dio pravde.
Još su Babilonci, Sumerani, Asirci i Egipćani kažnjavali prijestupnike odsijecanjem ruku, jezika, nosa ili genitalija. Hamurabijev zakonik propisivao je stroge tjelesne kazne, dok su kasnije civilizacije koristile kastraciju, osljepljivanje i sakaćenje kao oblik osvete, poniženja i političke dominacije.
Rimljani su bili poznati po okrutnim javnim pogubljenjima, osobito u doba Carstva, kada su kazne često pretvarane u krvave spektakle. Ipak, za razliku od Bizantinaca, nisu široko prihvatili sakaćenje kao službenu kaznu. U rimskoj kulturi nos je imao snažno simboličko značenje, pa je njegovo odsijecanje predstavljalo duboko poniženje.
Prekretnica dolazi s Konstantinom Velikim, prvim rimskim carem koji je prihvatio kršćanstvo. U njegovo se doba počinje pojavljivati kažnjavanje amputacijom, primjerice odsijecanjem noge odbjeglim robovima. Kasnije je Justinijan I. proveo velike pravne reforme, spojivši rimsko pravo s novim kršćanskim moralom.
Posebno važnu ulogu sakaćenje je imalo u politici. U Bizantu se smatralo da car mora predstavljati savršenu Božju sliku. Zbog toga su pretendenti na prijestolje često kažnjavani odsijecanjem nosa, jezika, ruku ili osljepljivanjem, jer se vjerovalo da tako osakaćena osoba više ne može legitimno vladati. Jedan od najpoznatijih slučajeva bio je Justinijan II., kojemu su nakon svrgavanja odsjekli nos i rasjekli jezik. Unatoč tome, vratio se na prijestolje noseći zlatnu protezu za nos, što je pokazalo da samo odsijecanje nosa više nije dovoljno za političko uklanjanje protivnika. Nakon toga osljepljivanje postaje češća metoda diskvalifikacije.

Nadgrobna stela desetogodišnje Julije Restute, vjerojatno podignuta u antičkoj Saloni, čuva potresan zapis o djevojčici ...
30/05/2026

Nadgrobna stela desetogodišnje Julije Restute, vjerojatno podignuta u antičkoj Saloni, čuva potresan zapis o djevojčici ubijenoj „zbog nakita“. Natpis, povezan s arheološkom baštinom rimske Dalmacije, podigli su njezini roditelji Julije Restut i Statija Pudentilla.

Tekst otvara pitanje tko je ubio dijete i u kakvim se okolnostima zločin dogodio. Rimski gradovi, pa i razvijeni gradovi poput Salone, mogli su biti opasna mjesta. Za red su se brinuli gradski magistrati, osobito edili, uz pomoć noćnih straža i službenika, ali izvori pokazuju da su krađe, provale i nasilje bili česta pojava.

Postoje slični primjeri iz rimske literature: npr. Apulejevo svjedočanstvo o noćnim ophodnjama, egipatski papirusi o provalama i krađama te pločice prokletstava na kojima su se ljudi obraćali božanstvima kada pravda nije bila dostupna. Iako su rimski zakoni kažnjavali ubojstva, razbojništva i nošenje oružja s namjerom zločina, provedba zakona često je bila ograničena.

Moguće je da Julija nije stradala u samoj Saloni, nego na putovanju. Razbojništvo na cestama bilo je ozbiljan problem u Rimskom Carstvu, a putnicima se savjetovalo da skrivaju dragocjenosti i putuju u sigurnijem društvu. Jedan papirus čak savjetuje ženi da ponese zlatni nakit, ali da ga ne nosi otvoreno na brodu.
Tekst prema: Campbell, Duncan B. “Julia Restuta: Murdered for Her Necklace.” AHM 18 (2018): 12–15.

Stela Julije Restute čuva se u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

U Mezopotamiji nastajala je priča o Gilgamešu, mladom kralju Uruka koji kreće u potragu za slavom, mudrošću i besmrtnošć...
29/05/2026

U Mezopotamiji nastajala je priča o Gilgamešu, mladom kralju Uruka koji kreće u potragu za slavom, mudrošću i besmrtnošću. Ep o Gilgamešu smatra se najstarijim poznatim tragičnim epom i jednim od najvažnijih djela svjetske književnosti.

Priča prati Gilgameša i njegova nerazdvojnog prijatelja Enkidua, divljeg čovjeka kojeg bogovi stvaraju kako bi obuzdao kraljevu tiraniju. Nakon početnog sukoba, njih dvojica postaju bliski prijatelji i zajedno kreću u velike pothvate, uključujući borbu protiv čuvara Cedrove šume, Humbabe. No njihova slava izaziva gnjev bogova, a Enkiduova smrt duboko potresa Gilgameša.

Suočen s gubitkom i vlastitim strahom od smrti, Gilgameš kreće na dugo putovanje u potrazi za besmrtnošću. Susreće i Utanapištima, koji je preživio veliki potop. On mu otkriva da vječni život nije namijenjen ljudima. Gilgameš se na kraju vraća u Uruk mudriji, shvaćajući da smisao života ne leži u bijegu od smrti, nego u djelima, ljubavi, prijateljstvu i ostavštini koju čovjek ostavlja iza sebe.

Ep je zapisan klinastim pismom na glinenim pločicama, a sačuvan je u više jezika i verzija, uključujući sumersku, akadsku, hetitsku i huritsku. Najpoznatija je Standardna babilonska verzija, pronađena među pločicama Kraljevske knjižnice asirskog vladara Ašurbanipala.

Na slici je reljef od terakote koji prikazuje Gilgameša i Enkidua kako ubijaju Humbabu u Cedrovoj šumi, datiran u 18.–17. stoljeće pr. Kr.

Egipatski slikari ostavili su milijune šarenih predmeta i zidnih slika, ali gotovo nikakve zapise o svojem zanatu. Zato ...
27/05/2026

Egipatski slikari ostavili su milijune šarenih predmeta i zidnih slika, ali gotovo nikakve zapise o svojem zanatu. Zato danas o bojama kojima su se koristili saznajemo zahvaljujući arheologiji i modernoj kemijskoj analizi.

Egipćani su upotrebljavali jednostavnu, ali jasno definiranu paletu. Primjerice, crnu su dobivali od čađe i ugljena, bijelu od vapnenca, krede, gipsa ili minerala huntita, a crvenu i žutu uglavnom od željeznih oksida, poznatih kao oker.

Za plavu i zelenu najvažniji je bio bakar. Najpoznatiji pigment bio je tzv. egipatsko plavo, odnosno umjetno proizvedena boja nastala pečenjem silicija, vapna, bakrene rude i alkalnih tvari na vrlo visokoj temperaturi. Bio je to jedan od najpopularnijih pigmenata antičkog svijeta, korišten od Egipta do Iberije.

Egipćani su poznavali i otrovne, ali vrlo intenzivne pigmente poput žutog orpimenta i narančastog realgara, oba na bazi arsenova sulfida.

Zlato, iako nije pigment, često se koristilo kao podloga ili ukras, osobito na detaljima koji su trebali blistati poput sunca.

Zanimljivo je da egipatski slikari nisu težili stvaranju iluzije dubine i teksture bojom. Umjesto toga, koristili su čiste, jasno odvojene boje jednu uz drugu. To danas znanstvenicima olakšava njihovu analizu.

Egipatska osnovna paleta oblikovana je još prije Starog kraljevstva i ostala je gotovo nepromijenjena stoljećima. Upravo zato tragovi boje u egipatskim grobnicama i hramovima, kada se očiste od prašine i čađe, mogu izgledati gotovo jednako svježe kao na dan kada su naslikani.

Na slici je dio stropa trećeg prolaza prema posmrtnom hramu Ramzesa III. u Medinet Habuu.
© Creativity lover / Shutterstock

Address

Ivana Lučića 3
Zagreb
10000

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Katedra za staru povijest FFZG posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The University

Send a message to Katedra za staru povijest FFZG:

Shortcuts

Share

Category