05/04/2018
Lucija Marčec je još prošle godine govorila o temi eseja na državnoj maturi, a zahvaljujući izvrsnom govoru osvojila govorničku medalju! 🎙❤
Jutros sam, tražeći u Magdaleninoj sobi fascikl s uvjerenjima o položenim stupnjevima stranih jezika, naišla na „javne dnevnike“ svoje kćeri. Tako smo se, naime, dogovorile, zvati bilježnice u kojima je ona pisala osvrte na kazališne predstave, filmove, izložbe, putovanja, ljetne škole i pročitane knjige. Činila je to od prvog razreda osnovne škole. Prestala je polaskom u gimnaziju. Zadržala sam se na onom iz ljeta 2016. Dnevnik je započinjao osvrtom na Školu glagoljice na otoku Prviću, a nastavljao se analizama pročitane ljetne lektire. Prve rečenice su redovito bile obavijesne; naslov i ime autora djela (Štrklja Hockerica se fiksa, Ljeto jednog šesnaestogodišnjaka, Lažljiva Suzi, Hotel Zagorje, Kći Lotrščaka, Vladimir, Zaboravljeni sin, Mala revolucionarka…). Osjećaji su mi bili, jednostavno rečeno, pomiješani. U svakom osvrtu iznosio se sadržaj, a potom i Magdalenino razmišljanje o knjizi; njezina ocjena, ispisani citati. I sve se dovodilo u vezu s njezinim mladim životom i procjenjivalo se koliko će joj ono što je pročitala „pomoći u budućnosti“. Rastužila sam se na kraju svake interpretacije. Ne zbog toga što je zaključak moje kćeri bio tugaljiv, nego zbog toga što sam se kao majka koja ju je odmalena nagovarala, i uspjela nagovoriti, na knjigu, osjećala pred njom krivom. Djetetu sam dopuštala da se useljava u priče, da joj likovi postanu i prijatelji i bližnji kojih nema, a ona se sada kao gimnazijalka suočava s činjenicom da će na maturi pisati esej i da u tom eseju ne smije biti nje. Iz kože majke - loše profesorice - nagovorila sam se preseliti u profesionalnu kožu, u kožu proučavateljice književnosti, da bih njome spasila sebe kao majku. I ubrzo sam zaključila da je preseljenje bilo nepotrebno; da je sve što sam govorila svojim studentima vrijedilo i za moju kćer, samo je njoj govoreno jednostavnijim jezikom. Tako mi se ponovno postavilo pitanje vezano uz opravdanost pisanja eseja na maturi. Ono u sebi sadrži još nekoliko dodatnih potpitanja. Treba li se ta pisana zadaća doista zvati esejom ako u sebe ne smije uključiti ništa osobno? Kako bi, pitajmo se, na toj maturalnoj ocjeni prošli Vlado Gotovac, Dalibor Cvitan, Nedjeljko Fabrio i Antun Šoljan, a nitko od nas neće reći da nisu bili briljantni esejisti? Mogu li, uopće, profesori - ocjenjivači isključiti svoje „ja“ i svoj ukus prilikom čitanja i svi dati iste ocjene pročitanom tekstu? Previše imam iskustva s čitanjem rukopisa na natječajima i radom u prosudbenim povjerenstvima da ne bih mogla svjedočiti o trenucima u kojima su stručnjaci isti rukopis ocjenjivali jedan s dva, a drugi s pet bodova. Književnost nema propisani instrumentarij, nema propisanu teorijsku školu kojom se tekstu pristupa (ako baš hoćemo, danas postaju sve modernije one koje uključuju osjećaje i koje naglašavaju „hibridnost“ žanra). Kad bi se i izmislila precizna formula po kojoj bi sva djeca - maturanti mogli iz eseja biti ocjenjeni „po jednakom kriteriju usvojene jednadžbe“, kako bi ona glasila: broj paragrafa pomnožen s količinom imenica pa sve podijeljeno s brojem glagola…? Ono što mi se čini najtragičnijim je činjenica da djeca vrlo mlada odustaju od pravog čitanja, a sve iz straha od eseja na maturi koji mora slijediti ključne riječi i ne iskazivati previše „kako ja to vidim“. Formule za ocjenjivanje - dosadno ponavljam - nema, a u projekte za poticanje čitanja - tako svjedoče iz Ministarstva - spremni smo uložiti poprilične novce. I što činiti? Bilo bi najbolje, jednostavno, da esej na maturi, ako već mature mora biti, izostane. Uvjerena sam da bi laknulo i profesorima hrvatskog jezika i književnosti jer je zasigurno i njima žao ukalupljivati mlade čitatelje, a nije lako ni ocjenjivačima na maturi, onima koji znaju da jedna viša ili niža ocjena može odrediti djetetovu budućnost. A ocjena dolazi, i opet ponavljam, iz područja koje nema hladnu aparaturu po kojoj je nešto točno ili netočno (osim pozitivističkih podataka). Ključne riječi nikada ne mogu postati nalik sastavnicama formula u prirodnim predmetima. I književnost nikada ne može postati matematika. I dobro što je tako. Kad mi je Magdalena prekjučer za knjigu koju sam joj preporučila na čitanje rekla: „Ali, to nije za maturu“ , i kad nam je kućna rasprava o zadanoj i u tom trenutku pročitanoj školskoj lektiri morala ići onako kako bi to izgledalo ako to djelo bude na maturi - a do Magdalenine mature ima još tri godine - onda sam se doista zabrinula. Ne samo zbog toga što bi mogao propasti onaj dragocjeni kapital koji je - u njezinom slučaju - stjecan godinama, nego zbog toga što se uz ubijenu volju za čitanje zbog straha pred esejom iz mature, uništava i kreativna interpretacija. I sve želi postati broj, sve se želi prikazati kao moguće objektivno, pa čak i onda kad je, kao u slučaju eseja, moguće i „ovako“ i „onako“.
