21/05/2026
Obljetnica rođenja Ante Gardaša: slavonske ravnice kao podloga za pustolovine
„Kiša je prestala padati. Na grozdastim cvjetovima jorgovana još su se ljeskale zaostale kapi. U zraku se osjećao miris bagrema i jorgovana. […] Eto, te modre svibanjske večeri počinje naša priča.“
U mjesecu svibnju davne 1938. godine započinje priča o Anti Gardašu, poznatom hrvatskom piscu. Premda se javnosti najprije predstavio kao pjesnik (usp. Hranjec 2006, Živković Zebec, 2025), Gardaš je u književnokritičkoj literaturi najzapaženiji po svojim pustolovnim, (znanstveno)fantastičnim i kriminalističkim romanima koji su mu osigurali mjesto u kanonu hrvatske dječje književnosti. Takvu žanrovsku raznolikost u većini romana na zajednički nazivnik svode stalni protagonisti – dječak Miron, njegova sestra Melita i njihovi prijatelji – što je potaknulo Stjepana Hranjeca da taj specifičan dio Gardaševa opusa nazove „mironovskim romanima“ (2004: 333).
Međutim, uz žanrovsku klasifikaciju i podjelu prema likovima, autorov opus je zanimljivo promatrati i kroz prizmu prostornoga okvira radnje, a u tom je kontekstu njegove romane moguće podijeliti u dvije skupine: djela čija je radnja djelomično ili potpuno smještena u Slavoniju i okolicu – u koju se ubraja i cijeli spomenuti mironovski ciklus – te na ona djela čiji prostori uopće ne pripadaju slavonskom ambijentu. S obzirom na to da prva skupina broji ukupno deset romana (Ljubičasti planet, Bakreni Petar, Izum profesora Leopolda, Pigulica, Duh u močvari, Prikaza, Miron na tragu Svetoga Grala, Koliba u planini, Miron u škripcu i Krađa u galeriji ili Sve se urotilo protiv maloga Terzića), dok druga obuhvaća samo četiri naslova (Tajna zelene pećine, Filip, dječak bez imena, Tajna jednog videozapisa i Čovjek sa crvenim štapom), moguće je zaključiti da Gardaš upravo u slavonskom zavičaju i njegovoj široj okolici pronalazi najveću inspiraciju i da ga pretvara u najvažnije prostorno uporište svojega književnoga stvaralaštva (Živković Zebec 2014). U tom kontekstu, pripovjedni se prostor romana o Mironu konstruira kroz suodnos urbane i ruralne sredine.
Urbani prostori
Radnja većine Gardaševih romana koji se odvijaju u urbanom okruženju smještena je u Osijek. U znanstvenofantastičnim romanima Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda autor gradu pridaje fikcionalni naziv Muresek, no unatoč promijeni imena, prostor i dalje zadržava prepoznatljiva topografska obilježja Osijeka. U djelu Bakreni Petar Mironova družina amaterskih arheologa ostaje u gradu i istražuje skrivene podzemne hodnike u starom dijelu Mureseka, dok u Izumu profesora Leopolda djeca slučajno aktiviraju vremenski stroj te iz Mureseka sadašnjice dospijevaju u 351. godinu, gdje sudjeluju u velikoj bitci za antički Osijek, odnosno tadašnju Mursu.
Sukladno konvencijama žanra, u kriminalističkim romanima opisi prostora su rijetki i funkcionalni. Tomu usprkos, Gardaš ne odstupa od „poetike zavičajnosti“ (Živković Zebec 2014: 158) pa u djelu Krađa u galeriji ili Sve se urotilo protiv maloga Terzića tekst obogaćuje podacima o likovnim djelima umjetnika koji su čvrsto povezani s Osijekom, a u romanu Miron u škripcu prepoznatljivim osječkim lokalitetima podaruje vlastitu estetsku vizuru, pretvarajući na taj način grad u svojevrsno umjetničko djelo:
„Gledajući odavde, Osijek uistinu izgleda lijepo, kao na razglednici. Most nad širokom rijekom i velebne građevine što se oslikavaju na njezinoj površini, sve to u jednom skladu i ljepoti svakako predstavlja sliku koju vrijedi i zapamtiti“
Osim Osijeka, Gardaš na isti način afirmira i Valpovo, odnosno valpovački park koji Miron i njegovi prijatelji posjećuju za vrijeme ljetnih praznika u fantastičnom romanu Prikaza:
„Valpovački park, što okružuje dvorac, jedan je od najstarijih i najljepših parkova u cijeloj Slavoniji. Glavna mu obilježja daju egzotično ukrasno grmlje i višestoljetna stabla, u čijim se razgranatim krošnjama gnijezde ptice i skakuću vjeverice.“
Dok je u uvodnom dijelu romana naglasak na ljepoti perivoja, opisi prostora dvorca su u službi građenja straha, neizvjesnosti i jeze, što je moguće povezati s konvencijama žanra gotičkoga romana.
Ruralni prostori
Za razliku od prethodno spomenutih romana u kojima gradovi funkcioniraju kao glavna poprišta neobičnih zbivanja, u ostalim djelima Gardaševa opusa o dječaku Mironu grad služi samo kao prostorni okvir iz kojega se likovi premještaju na različite žanrovski kodirane lokacije i kojemu se po završetku pustolovine vraćaju. Drugim riječima, odlazak iz grada preduvjet je za početak pustolovine pa Miron i Melita u djelu Pigulica i napuštaju kolotečinu Osijeka i odlaze posjetiti strica u Dubočac, gdje s neobičnom djevojčicom Zrinkom doživljavaju svoju prvu zajedničku avanturu. Slično tomu, neobična zbivanja i tajanstveni tragovi u romanu Miron na tragu Svetoga Grala djecu najprije odvode u Harkanovce i utvrdu Zeglak, a potom i na ostale slavonske lokalitete povezane s vitezovima templarima i ivanovcima.
Osim što je polazište za povijesna istraživanja, takvo premještanje iz urbanoga prostora na selo omogućuje naglašavanje kontrasta između gradske svakodnevice i divljine prirode, pri čemu autor s jedne strane preispituje temu zagađenja okoliša i čovjekova narušavanja prirodne ravnoteže, dok s druge idealizira ruralne krajolike svojega zavičaja. Primjerice, u kriminalističkom romanu Koliba u planini, Mironova družina posjećuje ruševine našičke srednjovjekovne tvrđave Bedemgrad, razotkrivajući usput ilegalne pokušaje skladištenja otrovnoga otpada u šumama na padinama Krndije. Kritički odnos prema destrukciji okoliša, ali ovoga p**a kroz motiv krivolova, problematizira se i u kriminalističkom romanu Duh u močvari. Radnja djela počinje u fiktivnom selu Treskavac, naselju nedaleko od Osijeka, gdje je Mironov otac kupio kuću za odmor. Iako ondje rado provode vrijeme, Miron i Melita za vrijeme zimskih praznika ipak odlaze posjetiti prijatelja u Kopačevo, a dolaskom u neposrednu blizinu obližnjega parka prirode susreću se sa zadivljujućim zimskim pejzažom:
„Prizor bijaše kao iz bajke – grane pretovarene snijegom, mačevi trske što strše iz stakla vode, iskrenje snježnih kristalića, bljeskanje svjetla što se odbija s površine vode.“
Ipak, zimsku idilu Kopačkoga rita ubrzo narušava surova stvarnost – divljač je zbog oštre zime i zaleđene močvare ostala bez hrane, a u rezervatu su uočeni i tragovi lovokradica. Miron i Melita se uključuju u akciju spašavanja i prihranjivanja životinja, ali i pokreću istragu oko krivolova.
Gardaševa sposobnost da gradove, sela, šume i močvare pretvori u mjesta na kojima se testiraju dječja hrabrost, prijateljstvo i ekološka odgovornost, daje njegovim romanima prepoznatljivu zavičajnu, ali i univerzalnu vrijednost. Najbolji način da autoru odamo počast povodom 88. obljetnice njegova rođenja jest da se i sami, barem na trenutak, vratimo u te prostore slobode – bilo ponovnim listanjem njegovih romana, bilo pogledom na slavonski krajolik očima djeteta spremnog za pustolovinu.
